Vjerski odgoj u vrtiću

Kako se krenulo s provođenjem vjerskog programa u našem vrtiću?
Nakon studija predškolskog odgoja, odgajateljima se daje mogućnost različitih edukacija, prema osobnim afinitetima. Zainteresirala me mogućnost za ovu dimenziju, kao i kako ju približiti djetetu predškolske dobi. Naime, prije no što je krenulo provođenje katoličkog vjerskog odgoja namijenjenog djeci ove dobi, u medijima su vođene žustre polemike. S dozom znatiželje, odlučila sam saznati koje teze „drže vodu“ jer – put do istine nije moguć okom pasivnog promatrača, već akcijom, a oni koji rade s djecom, u bazi, itekako to znaju. Nakon završenog programa stručnog teološko-katehetskog doškolovanja Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, stekla sam odgovarajuću naobrazbu za vjerski odgoj djece predškolske dobi. Kako bi bilo moguće krenuti s radom, Agencija za odgoj i obrazovanje trebala je dati suglasnost na temelju programa kojeg piše odgajatelj. Jednako tako, svake godine, potrebno je pisati zamolbu za dodjelu mandata od strane naše biskupije. Da ne duljim, nakon svega navedenog, roditeljima se nudi postojeći Program svake pedagoške godine, dok o broju zainteresiranih ovisi hoće li se provoditi. Sve ovo sam navela kako bi se vidjelo s kojom ozbiljnošću se prilazi radu s djecom predškolske dobi, iako je osnovni oblik rada igra. No, ona je vođena, promišljena, sa smjernicama, zadacima, ciljem koji se želi postići. Program se provodi od 2009. godine, a trenutno dva puta tjedno u trajanju školskog sata.
Povezivanje vjerske tradicije sa situacijama u kojima živi suvremeno predškolsko dijete, temeljni je zadatak Programa. Podjela na šest područja govori o raznolikosti vjerskog odgoja te o njegovoj integriranosti u cjeloviti proces odgoja i obrazovanja. S obzirom na činjenicu da dijete život doživljava jedinstveno, u odgajanju ga ne smijemo dijeliti umjetno na dijelove. Teme su međusobno povezane iako se čini da ih ništa ne povezuje (primjerice teme iz životinjskog svijeta i Sveti Nikola). Oba sadržaja pripadaju životu i u njima valja otkriti vjersku dimenziju.
Dječje iskustvo svijeta treba prihvatiti ozbiljno i povezati ga s kršćanskim aspektima. Djetetu treba pomoći da prevlada sadašnju i buduću životnu situaciju.
U vjerskom odgoju djece predškolske dobi, nije najvažnije kojem znanju poučiti djecu, već im pomoći u pronalaženju sebe te razvoju životnih sposobnosti i nakon što dijete napusti dječji vrtić (da prihvati svoju nadarenost, ali i granice, nauči se obzirnosti prema bližnjemu, primjerenom postupanju s biljkama, životinjama i stvarima, opažanju kako se stvorenja pojavljuju u mnogobrojnim oblicima, doživljavanju sebe samoga kao dijelom svijeta, prepoznavanju Božje prisutnosti u svem bogatstvu života, obraćanju pozornosti na posebnost crkvenih oblika života, doživljavanju Božjeg ohrabrivanja u biblijskom pripovijedanju).
Područja bi se mogla imenovati ovako:
1. Ja – područje, 2. Mi – područje, 3. Područje svijeta, 4. Područje jezika, 5. Crkveno područje, 6. Biblijsko područje.
Koje će teme doći na prvo mjesto, a koje biti malo po strani, ovisi o tome koliko su objektivno važne, ali i o procjeni situacije.
Primjer: „Našeg psa, pregazio je automobil.“
– zašto uopće ta tema ulazi u program?
– radi nakane:
Djeca se osposobljavaju za doživljavanje činjenice kako ne postoji svijet bez boli. Ne pogađa samo mene, već i druge ljude – ovo je 1. Ja – područje.
2. U Mi području, tema boli prelazi u drugo životno područje (tematske cjeline: „Naša obitelj“, gdje se govori o napetostima – razvod roditelja, bolesti i sl. te „Biti na pomoć bližnjemu“, gdje se govori o hendikepiranima.)
3. U Treće životno područje isto ulazi središnja tema o boli (u tematskoj cjelini „Životinje mogu osjećati bol“). Ako se netko loše odnosi prema vlastitim stvarima, uzrok bola može biti: nespremnost dijeljenja s drugima, gubitak nečega, kao i neprimjereno ocjenjivanje od strane okoline.
4. Povezanost s Četvrtim područjem, otkriva se kroz priču postavljanjem pitanja o iskustvu boli koje se vezuje uz određenu ulogu u priči (cjelina „Istina u priči“).
5. Što se tiče Petog područja, teme se mogu naći u cjelini o crkvenim blagdanima (Zaštitnik domovine, grada, župe, mjesta; Sveti Nikola, osobito blizak djeci), pri čemu problem trpljenja smije doći na vidjelo u razmišljanju o potrebi bližnjega.
6. U Šestom području, temu trpljenja je moguće povezati s likovima iz Biblije, govoriti o Isusu koji je prilazio onima koji trpe.
Na ovoj jednostavnoj temi, nastojala sam objasniti princip rada – gdje treba paziti kako sadržaji ne bi postali jednolični. Stoga, u radu koristim različite metodičke postupke: pripovijedanje, slušanje, pjevanje, razgovor, crtanje, promatranje slika, muziciranje, slušanje glazbe, ples, igru i igru lutaka, organiziranje, meditaciju. Kada se djetetu omogući da život doživi svim osjetilima, onda će o njemu i razmišljati, govoriti.
Kroz godinu, nastojalo se redovito prezentirati tematske cjeline putem panoa Vjerskog kutića, kroz likovne radove i izjave djece. Teško je izdvojiti teme koje su djecu posebno zaintrigirale, ali neke od tih su svakako: „Stvaranje“ s lepezom motiva (osobito „Adam i Eva“), „Noina arka“, “Gorušičino zrno“ (uz Dane kruha). Vrijeme Adventa i Božić, djeca su proživljavala iskreno, puna čuđenja i divljenja. Tome su doprinijeli zanimljivi sadržaji koji su se ispreplitali kroz četiri tjedna, a opet usko povezani (sijanje pšenice te promatranje životnog ciklusa rasta – paralela s ljudskim životom, Sveta Barbara, Sveta Lucija, Sveti Nikola, oblikovanje jaslica s djecom – korak po korak, dramatizacija na temu „Isusovo rođenje“ i „Sveta tri kralja“). Korizmu kao posebno vrijeme te radost Uskrsa, djeca su isto tako duboko doživljavala. Moram priznati da sam ponekad ostajala zatečena odgovorima i promišljanjima djece, koja su dokaz duhovne dimenzije duboko prisutne u njihovim dubinama. Bilo je i smijeha („jer stric je rekao da se Evin muž zvao Marko“ ili na pitanje – tko je napisao Bibliju, dijete odgovara – „moja mama“; bilo je i dilema oko sušenja i pranja rublja u Rajskom vrtu). To je dokaz da smo bili aktivni, znatiželjni, angažirani.
Na kraju, želim zahvaliti svim roditeljima koji su kroz protekle godine iskazali svoje povjerenje uključivši djecu u ovaj Program. Provođenje vjerskog Programa, za mene je profesionalni, ali i ljudski izazov. Duhovna komponenta u odgoju djeteta dugo se zanemarivala, a mnoga istraživanja govore kako je ona osnova za svu ostalu nadgradnju. Bez nje je cjelovit odgoj nezamisliv. Učili smo zajedno: kako biti malen, kako opraštati, tugovati, bezrezervno voljeti (bar se truditi) – osobito one drugačije od nas, ne ljutiti se za gluposti, kako tješiti i biti utješen, biti iskren bez posljedica, ne biti tuđa replika, dobrota nije slabost i još mnogo toga. Najvažnije od svega je posredovanje poruke djetetu da je voljeno, jedinstveno i željeno. Volim se prisjetiti knjige za djecu i odrasle “Mali princ“ koji je zalijevao svoju ružu, a ona mu uzvraćala beskrajnom ljubavlju. Nije li to dobar put?

 

Lidija Štajduhar, odgojiteljica